|
1. |
Kunem se gradom ovim, |
|
2. |
a tebi }e biti dopu{teno sve u gradu ovom, – |
|
3. |
i roditeljem i onim koga je rodio, – |
|
4. |
Mi ~ovjeka stvaramo da se trudi. |
|
5. |
Misli li on da mu niko ni{ta ne mo`e? |
|
6. |
“Utro{io sam blago nebrojeno!” re}i }e. |
|
7. |
Zar misli da ga niko vidio nije? |
|
8. |
Zar mu nismo dali oka dva |
|
9. |
i jezik i usne dvije, |
|
10. |
i dobro i zlo mu objasnili? |
|
11. |
Pa, za{to on na blagodatima zahvalan bio nije? |
|
12. |
A {ta ti misli{: kako se mo`e na blagodatima zahvalan biti? |
|
13. |
roba ropstva osloboditi, |
|
14. |
ili, kad glad hara, nahraniti |
|
15. |
siro~e bliska roda, |
|
16. |
ili ubogoga nevoljnika, |
|
17. |
a uz to da je od onih koji vjeruju, koji jedni drugima izdr`ljivost preporu~uju i kojima jedni drugima milosr|e preporu~uju; |
|
18. |
oni }e biti sretnici! |
|
19. |
A oni koji ne vjeruju u dokaze Na{e, oni }e biti nesretnici, |
|
20. |
iznad njih }e vatra zatvorena biti. |
