|
1. |
Kunem se Danom kada Smak svijeta nastupi |
|
2. |
i kunem se du{om koja sebe kori. |
|
3. |
Zar ~ovjek misli da kosti njegove ne}emo sakupiti? |
|
4. |
Ho}emo, Mi mo`emo stvoriti jagodice prsta njegovih ponovo. |
|
5. |
Ali, ~ovjek ho}e dok je `iv da grije{i |
|
6. |
pa pita: “Kada }e Smak svijeta biti?” |
|
7. |
Kad se pogled od straha uko~i |
|
8. |
i Mjesec pomra~i |
|
9. |
i Sunce i Mjesec spoje |
|
10. |
tog dana ~ovjek }e povikati: “Kuda da se bje`i?” |
|
11. |
Nikuda! Uto~i{ta nema. |
|
12. |
Toga dana bi}e Gospodaru tvome prepu{ten, |
|
13. |
toga dana ~ovjek }e o onome {to je pripremio, a {to propustio obavije{ten biti, |
|
14. |
sam ~ovjek }e protiv sebe svjedo~iti, |
|
15. |
uzalud }e mu biti {to }e opravdanja svoja iznositi. |
|
16. |
Ne izgovaraj Kuran jezikom svojim da bi ga {to prije zapamtio, |
|
17. |
Mi smo du`ni da ga saberemo da bi ga ti ~itao. |
|
18. |
A kada ga ~itamo, ti prati ~itanje njegovo, |
|
19. |
a poslije, Mi smo du`ni da ga objasnimo. |
|
20. |
Uistinu! vi ovaj prolazni svijet volite, |
|
21. |
a o onom drugom brigu ne vodite. |
|
22. |
Toga dana }e neka lica blistava biti, |
|
23. |
u Gospodara svoga }e gledati; |
|
24. |
toga dana }e neka lica smrknuta biti, |
|
25. |
te{ku nevolju }e o~ekivati. |
|
26. |
Pazi! Kada du{a dopre do klju~nih kosti, |
|
27. |
i vikne se; “Ima li vidara?” |
|
28. |
i on se uvjeri da je to ~as rastanka |
|
29. |
i noga se uz nogu savije, |
|
30. |
toga dana }e Gospodaru tvome priveden biti: |
|
31. |
“Nije vjerovao nije molitvu obavljao, |
|
32. |
nego je poricao i le|a okretao, |
|
33. |
a onda svojima bahato odlazio.” |
|
34. |
Te{ko tebi! Te{ko tebi! |
|
35. |
i jo{ jednom: Te{ko tebi! Te{ko tebi! |
|
36. |
Zar ~ovjek misli da }e sam sebi prepu{ten biti, da ne}e odgovarati? |
|
37. |
Zar nije bio kap sjemena koja se ubaci, |
|
38. |
zatim ugru{ak kome On onda razmjer odredi i skladnim mu lik u~ini, |
|
39. |
i od njega onda dvije vrste, mu{karca i `enu, stvori, |
|
40. |
i zar Taj nije kadar da mrtve o`ivi? |
