|
1. |
Kaf. Tako Mi Kurana slavnog, |
|
2. |
oni se ~ude {to im je do{ao jedan od njih da ih opominje, pa, nevjernici, govore: “To je ~udna stvar: |
|
3. |
zar kad pomremo i zemlja postanemo…? Nezamisliv je to povratak!” |
|
4. |
Mi znamo {ta }e od njih zemlja oduzeti, u nas je Knjiga u kojoj se sve ~uva. |
|
5. |
Oni, me|utim, pori~u Istinu koja im dolazi i smeteni su. |
|
6. |
A za{to ne pogledaju nebo iznad sebe? kako smo ga sazdali i ukrasili i kako u njemu nema nereda! |
|
7. |
A Zemlju smo rasprostrli i po njoj nepomi~na brda pobacali i dali da iz nje ni~e raznovrsno prekrasno bilje, |
|
8. |
da bi razmislio i opomenuo se svaki rob koji se Gospodaru svome obra}a. |
|
9. |
Mi s neba spu{tamo vodu kao blagoslov, i ~inimo da, uz pomo} njenu, ni~u vrtovi i `ito koje se `anje |
|
10. |
i visoke palme u kojih su zameci nagomilani jedni iznad drugih, |
|
11. |
kao hranu robovima, i Mi njome o`ivljavamo mrtav predjel; takvo }e biti i o`ivljenje. |
|
12. |
Prije njih poricali su na rod Nuhov, i stanovnici Ressa, i Semud |
|
13. |
i Ad, i narod faraonov, i narod Lutov, |
|
14. |
i stanovnici Ejke i narod Tubba; svi su oni poslanike la`nim smatrali i kaznu Moju zaslu`ili. |
|
15. |
Pa zar smo prilikom prvog stvaranja malaksali? Ne, ali oni u ponovno stvaranje sumnjaju. |
|
16. |
Mi stvaramo ~ovjeka i znamo {ta mu sve du{a njegova haje, jer Mi smo njemu bli`i od vratne `ile kucavice. |
|
17. |
Kad se dvojica sastanu i sjednu jedan s desne, a drugi s lijeve strane, |
|
18. |
on ne izusti ni jednu rije~, a da pored njega nije prisutan Onaj koji bdije. |
|
19. |
Smrtne muke }e zbilja do}i to je ne{to od ~ega ne mo`e{ pobje}i |
|
20. |
i u rog }e se puhnuti to je Dan kojim se prijeti |
|
21. |
i svako }e do}i, a s njim i vodi} i svjedok. |
|
22. |
“Ti nisi mario za ovo, pa smo ti skinuli koprenu tvoju, danas ti je o{tar vid.” |
|
23. |
A drug njegov }e re}i: “Ovaj, pored mene, spreman je.” |
|
24. |
“Baci u d`ehennem svakog nezahvalnika, i nad`iju, |
|
25. |
koji je branio da se ~ine dobra djela i koji je nasilnik i podozriv bio, |
|
26. |
koji je pored Allaha u drugog boga vjerovao, – zato ga baci u patnju najte`u!” |
|
27. |
A drug njegov }e re}i: “Gospodaru na{, ja ga nisam silom zaveo, sam je u velikoj zabludi bio.” |
|
28. |
“Ne prepirite se preda Mnom!” re}i }e On “jo{ davno sam vam zaprijetio, |
|
29. |
Moja Rije~ se ne mijenja i Ja nisam prema robovima svojim nepravi~an.” |
|
30. |
Na dan kada upitamo d`ehennem: “Jesi li se napunio?” on }e odgovoriti: “Ima li jo{?” |
|
31. |
A d`ennet }e biti primaknut ~estitima, ne}e biti ni od jednog daleko |
|
32. |
“Ovo je ono {to vam je obe}ano, svakome onome koji se kajao i ~uvao, |
|
33. |
koji se Milostivog bojao, iako Ga nije vidio, i koji je srce odano donio. |
|
34. |
U|ite u nj, u miru, ovo je Dan vje~ni!” |
|
35. |
U njemu }e imati {to god za`ele a od Nas i vi{e. |
|
36. |
A koliko smo naroda prije ovih uni{tili, koji su mo}niji od njih bili, pa su po svijetu uto~i{te tra`ili, – od propasti spasa ima li?! |
|
37. |
U tome je, zaista, pouka za onoga ko razum ima ili ko slu{a, a priseban je. |
|
38. |
Mi smo stvorili nebesa i Zemlju i ono {to je izme|u njih za {est vremenskih razdoblja, i nije Nas ophrvao nikakav umor. |
|
39. |
Zato strpljivo podnosi ono {to oni govore i veli~aj Gospodara svoga i zahvaljuj Mu prije sun~eva izlaska i prije zalaska, |
|
40. |
i veli~aj Ga no}u i poslije obavljanja molitvi. |
|
41. |
I oslu{kuj! Dan kada }e glasnik pozvati iz mjesta koje je blizu, |
|
42. |
Dan kada }e oni ~uti istinit glas to }e biti Dan o`ivljanja. |
|
43. |
Mi, zaista, dajemo `ivot i dajemo smrt, i sve }e se Nama vratiti! |
|
44. |
A na Dan kada }e nad njima zemlja popucati oni }e `urno izi}i; bi}e to o`ivljenje, za Nas lahko. |
|
45. |
Mi dobro znamo {to oni govore; ti ih ne mo`e{ prisiliti, nego podsjeti Kuranom onoga koji se prijetnje Moje boji! |
