1. |
Elif-lam-mim-sad. |
2. |
Objavljujete ti se Knjiga i neka ti u grudima ne bude nikakve tegobe zbog nje da njome opominje{ i da vjernicima bude pouka. |
3. |
Slijedite ono {to vam se od Gospodara va{eg objavljuje i ne uzimajte, pored Njega, nekog drugog kao za{titinika! A kako vi malo pouku primate! |
4. |
Koliko smo Mi samo gradova razorili! I kazna Na{a im je dolazila no}u i danju kad bi prilegli, |
5. |
a kada bi ih kazna Na{a zadesila, jadikovanje njihovose svodilo samo na rije~i: “Nasilnici smo, zaista bili! |
6. |
I sigurno }emo pitati one kojima smo poslanike slali, a pita}emo, doista, i poslanike, |
7. |
i izlo`i}emo im, pouzdano, sve {to o njima znamo, jer Mi nismo odsutni bili. |
8. |
Mjerenje toga dana bi}e pravedno: oni ~ija dobra djela prevagnu, oni }e {ta `ele posti}i; |
9. |
a oni ~ija dobra djela budu lahka, oni }e, zato {to dokaze Na{e nisu priznavali, stradati. |
10. |
Mi smo vas na Zemlji smjestili i na njoj vam sve {to je potrebno za `ivot dali. A kako vi malo zahvaljujete! |
11. |
Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melekima rekli: “Poklonite mu se!” i oni su se poklonili, a Iblis nije; on nije htio da se pokloni. |
12. |
“Za{to se nisi poklonio kad sam ti naredio?” upita On. “Ja sam bolji od njega; mene si od vatre stvorio, a njega od ilova~e” odgovori on. |
13. |
“E onda izlazi iz d`enneta” re~e On -, “ne prili~i ti da u njemu prkosi{; izlazi, ti si, zaista od onih prezrenih!” |
14. |
“Daj mi vremena do dana njihova o`ivljenja!” zamoli on. |
15. |
“Daje ti se vremena!” re~e On. |
16. |
“E za{to si odredio pa sam u zabludu pao”. re~e -, “kunem se da }u ih na Tvom pravom putu presretati, |
17. |
pa }u im sprijeda, i straga, i zdasna i slijeva prilaziti, i Ti }e{ ustanoviti da ve}ina njih ne}e zahvalna biti! |
18. |
“Izlazi iz njega, poku|en i poni`en! re~e On. “Tobom i svima onima koji se budu povodli za tobom doista }e d`ehennem napuniti! |
19. |
A ti, o Ademe, i `ena tvoja u d`ennetu stanujte i odakle gdje god ho}ete jedite, samo se ovom drvetu ne pribli`ujte, da se prema sebi ne ogrije{ite!” |
20. |
I {ejtan im po~e bajati da bi im otkrio stidna mjesta njihova, koja su im skrivena bila, i re~e: “Gospodar va{ vam zabranjuje ovo drvo samo zato da ne biste meleki postali ili da ne biste besmrtni bili”, – |
21. |
i zaklinja{e im se: “Ja sam vam, zaista, savjetnik iskreni! |
22. |
I na prevaru ih zavede. A kad oni oni drvo okusi{e, stidna mjesta njihova im se ukaza{e i oni po sebi d`ennetsko li{}e stavljati po~e{e. “Zar vam to drvo nisam zabranio?! zovnu ih Gospodar njihov “i rekao vam: [ejtan vam je, zbilja, otvoreni neprijatelj.” |
23. |
“Gospodaru na{“, – reko{e oni “sami smo sebi krivi, i ako nam Ti ne oprosti{ i ne smiluje{ nam se, sigurno }emo biti izgubljeni.” |
24. |
“Izlazite” re~e On “jedni drugima bi}ete neprijatelji! Na Zemlji }ete boraviti i do smrti ostati. |
25. |
Na njoj }ete `ivjeti, na njoj }ete umirati i iz nje o`ivljeni biti” re~e On. |
26. |
O sinovi Ademovi, dali smo vam odje}u koja }e pokrivati stidna mjesta va{a, a i rasko{na odijela, ali, odje}a ~estitosti, to je ono najbolje. To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili. |
27. |
O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede {ejtan kao {to je roditelje va{e iz d`enneta izveo, skinuv{i s njih odje}u njihovu da bi im stidna mjesta njihova pokazao! On vas vidi, on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite. Mi smo u~inili {ejtane za{titnicima onih koji vjeruju. |
28. |
A kada urade neko ru`no djelo, govore: “Zatekli smo pretke na{e da to rade, a i Allah nam je to zapovjedio.” Reci: “Allah ne zapovijeda da se rade ru`na djela! Za{to o Allah ugovorite ono {to ne znate?” |
29. |
Reci: “Gospodar moj nare|uje pravednost. I obra}ajte se samo Njemu kad god obavljate molitvu, i molite Mu se iskreno Mu ispovijedaju}i vjeru! Kao {to vas je iz ni~ega stvorio, tako }e vas ponovo o`ivjeti. |
30. |
On jednima na pravi put ukazuje, a druge, s pravom, u zabludi ostavlja, jer oni, mjesto Allaha, {ejtane za za{titnike uzimaju i misle da dobro rade. |
31. |
O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad ho}ete da molitvu obavite! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju. |
32. |
Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?” Reci: “Ona su za vjernike na ovom svijetu, na onom svijetu su samo za njih.” Eto, tako Mi podrobno izla`emo dokaze ljudima koji znaju. |
33. |
Reci: “Gospodar moj zabranjuje razvrat, i javni i potajni, i grijehe, i neopravdanu primjenu sile, i da Allahu smatrate ravnim one za koje On nikakav dokaz objavio nije, i da o Allahu govorite ono {to ne znate.” |
34. |
Svaki narod ima svoj kraj, i kad do|e njegov kraj, ne}e ga mo}i ni za tren jedan ni odlo`iti ni ubrzati. |
35. |
O sinovi Ademovi, kad vam izme|u vas samih budu dolazili poslanici koji }e vam propise Moje obja{njavati, – onda se oni koji se budu Allaha bojali i dobra djela ~initi ne}e ni~ega bojati niti }e bilo za ~im tugovati; |
36. |
a oni koji dokaze Na{e budu poricali, i od njih se budu oholo okretali, bi}e stanovnici u vatri, u njoj }e vje~no ostati. |
37. |
Ima li, onda, nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori la`i i ne priznaje Njegove rije~i? Takvi }e dobiti sve ono {to im je zapisano. Ali kada im izaslanici Na{i do|u da im du{u uzmu, upita}e: “A gdje su oni kojima ste se, umjesto Allahu, klanjali?” “Izgubili su nam se” odgovori}e, i sami protiv sebe posvjedo}iti da su nevjernici bili. |
38. |
“Ulazite u d`ehennem s narodima, sa d`innovima i ljudima koji su prije vas bili i nestali! re}i }e On. I kad god neki narod u|e, proklinja}e onaj za kojim se u nevjerovanje poveo. A kad se svi u njemu iskupe, tada }e obi~an puk re}i o glave{inama svojim: “Gospodaru na{, ovi su nas u zabludu odveli, zato im podaj dvostruku patnju u vatri!” “Za sve }e biti dvostruka!” re}i }e On-, “ali vi ne znate.” |
39. |
A glave{ine }e re}i obi~nom puku: “Pa vi nemate nikakve prednosti pred nama!” Zato iskusite patnju za ono {to ste radili. |
40. |
Onima koji dokaza Na{e budu poricali i prema njima se budu oholo odnosili kapije nebeske ne}e se otvoriti, i prije }e debelo u`e kroz iglene u{i pro}i nego {to }e oni u d`ennet u}i. Eto tako }emo Mi gre{nike kazniti. |
41. |
U d`ehennemu }e im le`aj i pokriva~i od vatre biti. Eto tako }emo Mi nevjernike kazniti. |
42. |
A oni koji budu vjerovali i dobra djela ~inili Mi nikog ne zadu`ujemo mimo njegovih mogu}nosti bi}e stanovnici d`enneta, u njemu }e vje~no ostati |
43. |
Iz njihovih grudi }emo zlobu odstraniti; ispred njih }e rijeke te}i, i oni }e govoriti: “Hvaljen neka je Allah, koji nas je na pravi put uputio; mi ne bismo na pravom putu bili da nas Allah nije uputio, poslanici Gospodara na{eg su zaista istinu donosili”, i njima }e se doviknuti: “Taj d`ennet ste u nasljedstvo dobili za ono {to ste ~inili!” |
44. |
I stanovnici d`enneta }e stanovnike vatre dozivati: “Mi smo na{li da je istinito ono {to nam je Gospodar na{ obe}ao, da li ste i vi na{li da je istinito ono ~ime vam je Gospodar va{ prijetio?” “Jesmo!” odgovori}e. A onda }e jedan glasnik me|u njima da ga i jedni i drugi ~uju, viknuti: “Neka Allahovo prokletstvo ostane nad onima koji su se prema sebi ogrije{ili, |
45. |
koji su od Allahova puta odvra}ali i nastojali da ga iskrive, i koji u onaj svijet nisu vjerovali!” |
46. |
Izme|u njih bi}e bedem, a na vrhovima ljudi koji }e svakog po obilje`ju njegovom poznati. I oni }e stanovnicima d`enneta viknuti: “Mir vama!” dok jo{ ne u|u u nj, a jedva }e ~ekati. |
47. |
A kada im pogledi skrenu prema stanovnicima d`ehennema, uzviknu}e: “Gospodaru na{, na daj nam da budemo s narodom gre{nim!” |
48. |
Oni koji }e po vrhovima bedema biti zovnu}e neke ljude, koje }e po obilje`ju njihovom poznati, i re}i }e: “[ta vam koristi ono {to ste zgrtali i to {to ste se oholo dr`ali? |
49. |
Zar nisu ovo oni za koje ste se zaklinjali da ih Allahova milost ne}e sti}i?” a Allah im je rekao: “U|ite u d`ennet, nikakva straha za vas ne}e biti, i ni za ~im vi ne}ete tugovati!” |
50. |
I stanovnici vatre doziva}e stanovnike d`enneta: “Prolijte na nas vode ili ne{to od onoga ~ime vas je Allah obdario!” a oni }e re}i: “Allah je to dvoje nevjernicima zabranio, |
51. |
kojima je vjera njihova bila igra i zabava i koje je `ivot na Zemlji bio obmanuo. “Sada }emo Mi njih zaboraviti, zato {to su zaboravljali da }e na ovaj Dan pred Nama stajati i zato {to su dokaze Na{e poricali.” |
52. |
A Mi ovima Knjigu objavljujemo, koju smo kako Mi znamo objasnili, da bude putokaz i milost ljudima koji budu vjerovali. |
53. |
^ekaju li oni da se obistine prijetnje njene? Onoga dana kada se obistine, re}i }e oni koji su na njih prije zaboravili: “Istinu su poslanici Gospodara na{eg donosili! Da nam je zagovornika kakva, pa da se za nas zauzme ili da nam je da budemo vra}eni, pa da postupimo druk~ije nego {to smo postupili!” Ali, oni su sami sebe upropastili, a ne}e im biti ni onih koje su izmi{ljali. |
54. |
Gospodar va{ je Allah, koji je nebesa i Zemlju u {est vremenskih razdoblja stvorio, a onda svemirom zagospodario; On tamom no}i prekriva dan, koji ga u stopu prati, a Sunce i Mjesec i zvijezde se pokoravaju Njegovoj volji. Samo On stvara i upravlja! Uzvi{en neka je Allah, Gospodar svjetova! |
55. |
Molite se ponizno i u sebi Gospodaru svome, ne voli On one koji se previ{e glasno mole. |
56. |
I ne pravite nered na Zemlji, kad je na njoj red uspostavljen, a Njemu se molite sa strahom i nadom; milost Allahova je doista blizu onih koji dobra djela ~ine. |
57. |
On je Taj koji {alje vjetrove kao radosnu vijest milosti Svoje; a kad oni pokrenu te{ke oblake, Mi ih prema mrtvom predjelu potjeramo, pa na njega ki{u spustimo i u~inimo da uz njenu pomo} rastu plodovi svakovrsni; isto }emo tako mrtve o`ivjeti, opametite se! |
58. |
U plodnom predjelu raste bilje voljom Gospodara njegova, a u neplodnom tek s mukom. Eto, tako Mi, na razne na~ine, ponavljamo dokaze ljudima koji zahvaljuju. |
59. |
Mi smo poslali Nuha narodu njegovu. “O narode moj,” govorio je on “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Ja se doista pla{im za vas patnje na Velikom danu! |
60. |
A glave{ine naroda njegova su odgovarale: “Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi.” |
61. |
“O narode moj,” govorio je on ” nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova; |
62. |
poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i svako dobro vam `elim; a ja od Allaha znam ono {to ne znate vi. |
63. |
Zar vam je ~udno {to vam pouka od Gospodara va{eg dolazi po ~ovjeku, jednom od vas, da vas opominje, da biste se grijeha klonili i pomilovani bili?” |
64. |
Ali, oni su ga la`nim smatrali, pa smo njega i one koji su bili uz njega u la|i spasili, a one koji u dokaze Na{e nisu vjerovali potopili; uistinu, oni su pravi slijepci bili. |
65. |
A Adu njegova brata Huda. “O narode moj,” govorio je on “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate, zar se ne bojite?” |
66. |
Glave{ine naroda njegova, koje nisu vjerovale, odgovarale su: “Mi smatramo da si ti doista neznalica i mi mislimo da si ti zaista la`ac”. |
67. |
“O narode moj”, – govorio je on “nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik; |
68. |
dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik. |
69. |
Zar vam je ~udno {to vam pouka od Gospodara va{eg dolazi po ~ovjeku, jednom od vas, da vas opominje? Sjetite se da vas je On nasljednicima Nuhova naroda u~inio; to {to ste krupna rasta Njegovo je djelo. I neka su vam zato uvijek na umu Allahove blagodati, da biste postigli ono {to budete `eljeli.” |
70. |
“Zar si nam do{ao zato da se jedino Allahu klanjamo, a da one kojima su se klanjali preci na{i napustimo? govorili su oni . “U~ini da nas sna|e to ~ime nam prijeti{, ako je istina to {to govori{!” |
71. |
“Ve} }e vas sti}i kazna i gnjev Gospodara va{eg! govorio je on. “Zar sa mnom da se prepirete o imenima nekakvim kojima ste ih vi i preci va{i nazvali, a kojima Allah nikakav dokaz nije objavio? Zato ~ekajte, i ja }u s vama ~ekati! |
72. |
I Mi smo iz milosti Na{e njega i one koji su bili uz njega spasili, a do posljednjeg istrijebili one koji dokaze Na{e nisu priznavali i koji nisu vjerovali. |
73. |
A Semudu njegova brata Saliha. “O narode moj,” govorio je on “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim Njega nemate! Evo vam znak od Gospodara va{eg: ova Allahova kamila za vas je znak. Pustite je neka pase po Allahovoj zemlji i ne zlostavljajte je pa da vas patnja nesnosna stigne! |
74. |
I sjetite se da ste Njegovom voljom postali nasljednici Ada i da vas je On na Zemlji nastanio; u ravnicama njezinim palate gradite, a u brdima ku}e kle{ete. I neka su vam uvijek na umu Allahove blagodati, i ne ~inite zlo po Zemlji nered prave}i!” |
75. |
A glave{ine naroda njegova, one koje su se oholile, upita{e potla~ene, one me|u njima koji su vjerovali: “Vjerujete li vi da je Salih poslan od Gospodara svoga?” “Mi, uistinu, vjerujemo u sve ono {to je po njemu objavljeno” odgovori{e oni. |
76. |
“A mi, doista, ne vjerujemo u to u {to vi vjerujete” reko{e oni koji su bili oholi. |
77. |
I zakla{e onu kamilu, i zapovijed Gospodara svoga ne poslu{a{e i reko{e: “O Salihu, u~ini da nas sna|e to ~ime prijeti{, ako si poslanik.” |
78. |
I zadesi ih stra{an potres i oni u zemlji svojoj osvanu{e mrtvi, nepomi~ni, |
79. |
a on ih je ve} bio napustio i rekao: “O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju.” |
80. |
I Luta kad re~e narodu svome: “Za{to ~inite razvrat koji niko prije vas na svijetu nije ~inio? |
81. |
Vi sa stra{}u prilazite mu{karcima, umjesto `enama. Ta vi ste narod koji sve granice zla prelazi!” |
82. |
A odgovor naroda njegova glasio je: “Istjerajte ih iz grada va{eg, oni su ljudi-~istunci!” |
83. |
I Mi smo njega i porodicu njegovu spasili, osim `ene njegove; ona je ostala sa onima koji su kaznu iskusili. |
84. |
I na njih smo ki{u spustili, pa pogledaj kako su razvratnici skon~ali. |
85. |
A Medjenu njegova brata [uajba. “O narode moj”, – govorio je on “Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara va{eg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je ve} na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete. |
86. |
I ne postavljajte zasjede na ispravnom putu, prijete}i i od Allahova puta odvra}aju}i one koji u Njega vjeruju, `ele}i krivi put. I sjetite se kada vas je bilo malo i da vas je On umno`io, a pogledajte kako su skon~ali oni koji su nered pravili. |
87. |
I ako jedni od vas vjeruju u ono {to je po meni poslano, a drugi ne vjeruju, pa pri~ekajte dok nam Allah ne presudi, jer On je sudija najbolji!” |
88. |
Glave{ine naroda njegova, one koje su bile ohole, reko{e: “Ili }ete bezuvjetno vjeru na{u prihvatiti, ili }emo mi, o [uajbe, i tebe i one koji s tobom vjeruju iz grada na{eg istjerati.” “Zar i protiv na{e volje?” re~e on. |
89. |
“Ako bismo vjeru va{u prihvatili nakon {to nas je Allah spasio nje, na Allaha bismo la` iznijeli. Mi ne treba da je prihva}amo, to ne}e Allah, Gospodar na{, jer Gospodar na{ znanjem Svojim sve obuhva}a; u Allaha se uzdamo! Gospodaru na{, Ti presudi nama i narodu na{em, Ti si sudija najpravedniji!” |
90. |
A glave{ine naroda njegova, one koje nisu vjerovale, reko{e: “Ako po|ete za [uajbom, bi}ete sigurni izgubljeni.” |
91. |
I zadesi ih potom stra{an potres i oni osvanu{e u zemlji svojoj mrtvi, nepomi~ni. |
92. |
Oni koji su smatrali [uajba la{cem kao da nikada u njoj nisu ni bili; oni koji su smatrali [uajba la{cem, oni su nastradali. |
93. |
A on ih je ve} bio napustio i rekao: “O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara svoga, i savjetovao vas, pa za{to da tugujem za narodom nevjerni~kim?!” |
94. |
I Mi nijednog vjerovjesnika u neki grad nismo poslali, a da stanovnike njegove neima{tinom i bole{}u nismo kaznili da bi se pokajali. |
95. |
Poslije bismo kaznu blagostanjem zamijenili dok se ne bi 96. umno`ili i rekli: “I na{e su pretke poga|ale i `alosti i radosti!” i tada bismo ih, da oni ne predosjete, neo~ekiano kaznili. |
96. |
A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih ka`njavali za ono {to su zaradili. |
97. |
A zar su stanovnici sela i gradova sigurni da ih Na{a kazna ne}e sna}i no}u dok budu spavali? |
98. |
Ili su stanovnici sela i gradova sigurni da ih na{a kazna ne}e sti}i danju dok se budu zabavljali? |
99. |
Zar oni mogu biti sigurni od Allahove kazne? Allahove kazne se ne boji samo narod kome propast predstoji. |
100. |
Zar nije jasno onima koji naslje|uju zemlju prija{njih stanovnika njezinih da }emo i njih, ako budemo htjeli, zbog grijehova njihovih kazniti i srca njihova zape~atiti, pa savjet ne}e poslu{ati. |
101. |
O tim gradovima Mi ti neke doga|aje njihove kazujemo. Poslanici njihovi su im jasne dokaze donosili, ali oni nisu htjeli da povjeruju u ono u {to prije nisu vjerovali. Eto tako Allah srca nevjernika zape~ati, – |
102. |
a Mi smo znali da se ve}ina njih zavjeta ne}e dr`ati, i znali smo da }e ve}inom, doista, gre{nici biti. |
103. |
Zatim smo, poslije njih, poslali Musaa faraonu i glave{inama njegovim sa dokazima Na{im, ali oni u njih nisu povjerovali, pa pogledaj kako su skon~ali oni koji su nered ~inili. |
104. |
I Musa re~e: “O faraone, je sam poslanik Gospodara svjetova! |
105. |
Du`nost mi je da o Allahu samo istinu ka`em. Donio sam vam jasan dokaz od Gospodara va{eg, zato pusti da idu sa mnom sinovi Israilovi!” |
106. |
“Ako si donio kakav dokaz” re~e, “poka`i ga, ako istinu govori{“. |
107. |
I on baci svoj {tap kad on prava zmijurina; |
108. |
i izvadi ruku svoju ona za prisutne postade bijela. |
109. |
Glave{ine naroda faraonova povika{e: “Ovaj je, doista, vje{t ~arobnjak, |
110. |
on ho}e da vas izvede iz zemlje va{e, pa {ta predla`ete?” |
111. |
“Zadr`i njega i brata njegova: – reko{e, – “a po{alji u gradove one koji }e skupljati, |
112. |
preda te }e sve vje{te ~arobnjake dovesti”. |
113. |
I faraonu ~arobnjaci do|o{e. “Da li }emo, doista, nagradu dobiti ako budemo pobjednici?” upita{e. |
114. |
“Da”, – re~e “i bi}ete mi, zaista, bliski”. |
115. |
“O Musa”, – reko{e onda “ho}e{ li ti ili }emo mi baciti?” |
116. |
“Bacite vi” – re~e on. I kad oni baci{e, o~i ljudima za~ara{e i jako ih prestra{i{e, i vrad`binu veliku priredi{e. |
117. |
I Mi naredismo Musau: “Baci {tap svoj!” i on odjednom proguta sve ono ~ime su oni bili obmanu izveli. |
118. |
I tako istina na vidjelo izbi i pokaza se da je bilo la`no ono {to su oni priredili, |
119. |
i tu oni bijahu pobje|eni i ostado{e poni`eni, |
120. |
a ~arobnjaci se licem na tle baci{e. |
121. |
“Mi vjerujemo u Gospodara svjetova” – povika{e, |
122. |
“Gospodara Musaova i Harunova!” |
123. |
“Zar da mu povjerujete prije nego {to vam ja dozvolim!” viknu faraon. “Ovo je, uistinu, smicalica koju ste u gradu smislili da biste iz njega stanovnike njegove izveli. Zapamti}ete vi! |
124. |
Izosjeca}u vam, sigurno, ruke va{e i noge va{e unakrst, a onda }e vas sve razapeti!” |
125. |
A oni reko{e: “Mi }emo se, doista, Gospodaru na{em vratiti! |
126. |
Ti nam zamjera{ samo to {to smo u dokaze Gospodara na{eg povjerovali kada su nam oni do{li. Gospodaru na{, daj nam snage da izdr`imo i da kao vjernici umremo! |
127. |
A glave{ine naroda faraonova reko{e: “Zar }e{ ostavi Musaa i narod njegov da nered u zemlji pravi i da tebe i bo`anstva tvoja napusti?” On re~e: “Ubija}emo mu{ku djecu njihovu, a `ensku }emo im ostavljati u `ivotu; mi, uistinu, vladamo njima”, |
128. |
Musa re~e narodu svome: “Molite Allaha da vam pomogne i budite strpljivi, zemlja je Allahova, On je daje u naslije|e kome On ho}e od robova Svojih; a lijep ishod }e biti za one koji se budu Allaha bojali”. |
129. |
“Zlostavljani smo” reko{e oni “prije nego {to si nam do{ao, a i nakon {to si nam do{ao!” A Musa re~e: “Gospodar va{ }e neprijatelja va{eg uni{titi, a vas nasljednicima na Zemlji u~initi, da bi vidio kako }ete postupati. |
130. |
I Mi smo faraonov narod gladnim godinama i nerodicom kaznili, da bi se opametili. |
131. |
I kad bi im bilo dobro, oni bi govorili: “Ovo smo zaslu`ili”, a kad bi ih sna{la kakva nevolja, Musau i onima koji su s njim vjerovali tu nevolju bi pripisali. Ali ne! Njihova nevolja je od Allaha bila, samo {to ve}ina njih nije znala! |
132. |
I govorili su: “Kakav god dokaz da nam donese{ da nas njime op~ara{, mi ti ne}emo vjerovati!” |
133. |
Zato smo Mi na njih slali i poplave, i skakavce, i krpelje, i `abe, i krv sve jasna znamenja, ali su se oni oholili, narod zlikova~ki su bili. |
134. |
I kada bi ih zadesila nevolja, govorili bi: “O Musa, moli se, u na{e ime, Gospodaru svome onako kako ti je On naredio: ako nas oslobodi nevolje, mi }emo, zaista vjerovati i s tobom sinove Israilove sigurno poslati”. |
135. |
I po{to bismo ih nevolje oslobodili do vremena do kojeg im je bilo odre|eno da je podnose, – oni bi, odjednom, obe}anje prekr{ili. |
136. |
Zato ih Mi kaznismo i u moru ih potopismo, jer su znamenja Na{a poricali i prema njima ravnodu{ni bili, |
137. |
a potla~enom narodu dadosmo u naslje|e isto~ne i zapadne krajeve zemlje koju smo blagoslovili, i lijepo obe}anje Gospodara tvoga sinovima Israilovim bilo je ispunjeno zato {to su trpjeli, a sa zemljom sravnismo ono {to su faraon i narod njegov sagradili i ono {to su podigli. |
138. |
I Mi sinove Israilove preko mora prevedosmo, pa oni nai|o{e na narod koji se klanjao kumirima svojim “O Musa,” reko{e “napravi i ti nama boga kao {to i oni imaju bogove!” “Vi ste, uistinu, narod koji nema pameti!” re~e on. |
139. |
“Zaista }e biti poni{teno ono {to ovi ispovjedaju i beskorisno }e im biti ono {to rade. |
140. |
Zar da vam, pored Allaha, tra`im drugog boga, o On vas je iznad ostalog svijeta uzdigao?” |
141. |
I po{to smo vas Mi od faraonovih ljudi izbavili, koji su vas neizmjerno mu~ili: mu{ku djecu su va{u ubijali, a `ensku vam u `ivotu ostavljali, – to je bilo te{ko isku{enje Gospodara va{eg -, |
142. |
Mi odredismo da ~as susreta sa Musaom bude kad se napuni trideset no}i, i dopunismo ih jo{ sa deset, pa se vrijeme koje je odredio Gospodar njegov ispuni za ~etrdeset no}i. A Musa je bio rekao bratu svome Harunu: “Zastupaj me u narodu mome, i red pravi i ne slijedi puteve onih koji su smutljivci!” |
143. |
I kad Nam Musa do|e u odre|eno vrijeme, i kada mu Gospodar njegov progovori, on re~e: “Gospodaru moj, uka`i mi se da Te vidim!” “Ne mo`e{ Me vidjeti” re~e -, “ali pogledaj u ono brdo, pa ako ono ostane na svom mjestu, vidje}e{ Me!” I kad se Gospodar njegov onom brdu otkri, On ga sa zemljom sravni, a Musa se onesvije{}en strovali. ^im se osvijesti, re~e: “Hvaljen neka si! Kajem Ti se, ja sam vjernik prvi!” |
144. |
“O Musa”, – re~e On “Ja sam tebe odlikovao nad ostalim svijetom poslanstvom svojim i govorom Svojim. Ono {to ti dajem uzmi i zahvalan budi!” |
145. |
I Mi mu na plo~ama napisasmo pouku za sve, i obja{njenje za sva{ta. “Primi ih svojski, a narodu svome zapovjedi da se pridr`ava onoga {to je u njima ljep{e!” A pokaza}u vam i zemlju gre{nika. |
146. |
Odvrati}u od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili. I kakav god oni dokaz vide ne}e ga vjerovati: ako vide pravi put ne}e ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu kao put }e je prihvatiti. To zato {to }e dokaze Na{e poricati i {to }e prema njima ravnodu{ni biti. |
147. |
A onima koji dokaze na{e ne budu priznavali i koji u susret na onom svijetu ne budu vjerovali, bi}e poni{tena djela njihova. Zar }e biti druk~ije ka`njeni nego ako su radili? |
148. |
I narod Musaov, poslije odlaska njegova, prihvati od nakita svoga kip teleta koje je rikalo. Zar nisu vidjeli da im ono ne govori i da ih putem pravim ne vodi? Oni ga prihvati{e i prema sebi se ogrije{i{e. |
149. |
I po{to se poslije gorko pokaja{e i uvidje{e da su zabludjeli, oni reko{e: “Ako se Gospodar na{ na nas ne sa`ali i ako nam ne oprosti, doista }emo biti izgubljeni!” |
150. |
A kad se Musa srdit i `alostan narodu svome vrati, povika: “Kako ste tako ru`no poslije odlaska moga postupali! Za{to ste po`urili i o nare|enje Gospodara svoga se oglu{ili?” i plo~e baci, i brata svoga za kosu dohvati i po~e ga vu}i sebi. “O sine majke moje,” re~e Harun “narod nije nimalo do mene dr`ao i umalo me nije ubio; nemoj da mi se svete du{mani i ne smatraj me jednim od onih koji su se prema sebi ogrije{ili.” |
151. |
“Gospodaru moj,” zamoli Musa “oprosti meni i bratu mome i u~ini da budemo pod okriljem Tvoje milosti, Ti si od milostivih najmilostiviji!” |
152. |
One koji su tele prihvatili sti}i }e kazna Gospodara njihova i poni`enje jo{ na ovom svijetu; tako Mi ka`njavamo one koji kuju la`i. |
153. |
A onima koji r|ava djela rade, pa se poslije pokaju i vjernici postanu, Gospodar tvoj }e, poslije toga, sigurno oprostiti i samilostan biti. |
154. |
I kad Musaa srd`ba minu, on uze plo~e na kojima je bilo ispisano uputstvo na pravi put i milost za one koji se Gospodara svoga boje. |
155. |
I Musa odabra iz naroda svoga sedamdeset ljudi da u odre|eno vrijeme stanu pred Nas. A kad ih zadesi potres, on re~e: “Gospodaru moj, da si htio, mogao si i njih i mene uni{titi jo{ prije. Zar da nas uni{ti{ zbog onoga {to su uradili bezumnici na{i? To je samo isku{enje Tvoje kojim Ti, koga ho}e{, u zabludi ostavlja{, a kome ho}e{, na pravi put ukazuje{; Ti si Gospodar na{, pa nam oprosti i smiluj nam se, jer Ti pra{ta{ najvi{e; |
156. |
I dosudi nam milost na ovom svijetu, i na onom svijetu, – mi se, vra}amo Tebi!” “Kaznom Svojom Ja ka`njavam koga ho}u” re~e On -, ” a milost Moja obuhva}a sve; da}u je onima koji se budu grijeha klonili i zekat davali, I onima koji u dokaze Na{e budu vjerovali, |
157. |
onima koji }e slijediti Poslanika, vjerovjesnika, koji ne}e znati ni da ~ita ni da pi{e, kojeg oni kod sebe, u Tevratu i Ind`ilu, zapisana nalaze, koji }e od njih tra`iti da ~ine dobra djela, a od odvratnih odvra}ati ih, koji }e im lijepa jela dozvoliti, a ru`na im zabraniti, koji }e ih tereta i te{ko}a koje su oni imali osloboditi. Zato }e oni koji budu u njega vjerovali, koji ga budu podr`avali i pomagali i svjetlo po njemu poslano slijedili posti}i ono {to budu `eljeli. |
158. |
Reci: “O ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik, Njegova vlast je na nebesima i na Zemlji; nema drugog boga osim Njega, On `ivot i smrt daje, i zato vjerujte u Allaha i Poslanika Njegova, vjerovjesnika, koji ne zna da ~ita i pi{e, koji vjeruje u Allaha i rije~i Njegove; njega slijedite da biste na pravom putu bili!” |
159. |
U narodu Musaovu ima ljudi koji na istinu upu}uju i koji prema njoj pravedno sude. |
160. |
I Mi smo ih na dvanaest rodova podijelili, i Musau smo objavili, kad mu je narod njegov vode zatra`io: “Udari {tapom svojim po stijeni!” i iz nje je dvanaest vrela provrelo, svaki rod je znao vrelo iz kog }e piti. I Mi smo im od oblaka hlad pravili i manu i prepelice im davali: “Jedite lijepe stvari kojima vas opskrbljujemo!” Oni nisu Nama nepravdu u~inili, sami su sebi nepravedni bili. |
161. |
A kada im je bilo re~eno: “Nastanite se u ovom gradu i jedite odakle ho}ete i recite: Oprosti! a na kapiju u|ite glava pognutih oprosti}emo vam grijehe va{e, a onima koji dobra djela ~ine da}emo i vi{e”, – |
162. |
onda su oni nepravedni me|u njima zamijenili drugom rije~ koja im je bila re~ena, i Mi smo na njih s neba kaznu spustili zato {to su stalni nepravedni bili. |
163. |
I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kr{ili: kada su im ribe, na o~i njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u isku{enje dovodili zato {to su stalno grije{ili. |
164. |
A kad neki od njih reko{e: “Za{to opominjete narod koji }e Allah uni{titi ili ga te{kim mukama namu~iti?” oni odgovori{e: “Da bismo se pred Gospodarem va{im opravdali i da bi se oni grijeha klonili.” |
165. |
I kada zaboravi{e ono ~ime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od navaljalih djela odvra}ali, a te{kom kaznom kaznismo gre{nike, zato {to su stalno u grijehu bili. |
166. |
I po{to su oni bahato odbili da se okane onoga {to im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: “Postanite majmuni prezreni!” |
167. |
I Gospodar tvoj obznani da }e do Smaka svijete prepu{tati nad njima vlast nekome ko }e ih najgori na~in tla~iti. Gospodar tvoj je, doista, brz kad ka`njava, a On opra{ta i samilostan je. |
168. |
I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih koji to nisu; i u dobru i u zlu smo ih provjeravali da bi se opametili. |
169. |
I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta, i govorila: “Bi}e nam opro{teno!” A ako bi im opet dopalo {aka tako ne{to, opet bi to ~inili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi a oni ~itaju ono {to je u njoj da }e o Allahu samo istinu govoriti. Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; opametite se! |
170. |
A oni koji se ~vrsto dr`e Knjige i koji obavljaju molitvu pa, Mi doista ne}emo dopustiti propadne nagrada onima koji ~ine dobra djela. |
171. |
A kada smo iznad njih brdo podigli, – ~inilo se kao oblak -, oni su bili uvjereni da }e na njih pasti. “Prihvatite odlu~no ono {to smo vam dali, i naka vam je na umu ono {to je u njemu da biste bili pobo`ni!” |
172. |
I kad je Gospodar tvoj iz ki~mi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatra`io od njih da posvjedo~e protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar va{?” oni su odgovarali: “Jesi, mi svjedo~imo” i to zato da na sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ni{ta nismo znali”, |
173. |
Ili da ne reknete: “Na{i preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar }e{ nas kazniti za ono {to su la`ljivci ~inili?” |
174. |
I tako, eto, Mi op{irno iznosimo dokaze, da bi oni do{li sebi. |
175. |
I ka`i im vijest o onome kome smo dokaze Na{e dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je {ejtan dostigao, i on je zalutao. |
176. |
A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom stra{}u krenuo. Njegov slu~aj je slu~aj kao psa: ako ga potjera{ on ispla`ena jezika dah}e, a ako ga se okani{ on opet dah}e. Takvi su ljudi koji Na{e dokaze smatraju la`nim; zato kazuj doga|aje da bi oni razmislili. |
177. |
Lo{ su primjer ljudi koji ne priznaju Na{e dokaze, oni zlo ~ine sami sebi. |
178. |
Kome Allah uka`e na pravi put bi}e na pravom putu, a koga ostavi u zabludi – taj }e izgubljen biti. |
179. |
Mi smo za d`ehennem mnoge d`innove i ljude stvorili; oni pameti imaju a njima ne shva}aju, oni o~i imaju a njima ne vide, oni u{i imaju a njima ne ~uju; oni su kao stoka, ~ak i gori – oni su zaista nemarni. |
180. |
Allah ima najljep{a imena i vi Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskre}u Njegova imena kako budu radili, onako }e biti ka`njeni! |
181. |
A me|u onima koje stvaramo ima ljudi koji druge upu}uju istini i koji prema njoj pravedno sude. |
182. |
A one koji na{e rije~i pori~u Mi }emo malo po malo, a da oni ne}e ni znati, u propast voditi. |
183. |
i dava}u im vremena, obmana Moja doista je trajna. |
184. |
Pa za{to oni ne razmisle da njima poslani poslanik nije lud; on samo otvoreno opominje. |
185. |
I za{to oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome {to je On stvorio, i da im se, mo`da, kraj njihov primakao? Pa u koje }e rije~i, ako ne u Kuran vjerovati? |
186. |
Koga Allah u zabludi ostavi, niko ga ne mo`e na pravi put uputiti! On }e ih ostaviti da u nevjerstvu svome lutaju. |
187. |
Pitaju te o Smaku svijeta kada }e se zbiti. Reci: “To zna jedino Gospodar moj, On }e ga u njegovo vrijem otkriti, a te`ak }e biti nebesima i Zemlji, sasvim neo~ekivano }e vam do}i”. Pitaju te kao da ti o njemu ne{to zna{. Reci: “To samo Allah zna, ali ve}ina ljudi ne zna”. |
188. |
Reci; “Ja ne mogu ni samom sebi neku korist pribaviti, ni od sebe kakvu {tetu otkloniti; biva onako kako Allah ho}e. A da znam pronicati u tajne, stekao bih mnoga dobra, a zlo bi bilo daleko od mene; ja samo donosim opomene i radosne vijesti ljudima koji vjeruju.” |
189. |
On je taj koji vas od jednog ~ovjeka stvara a od njega je drugu njegovu stvorio da se uz nju smiri. I kada je on nju obljubio, ona je zanijela lahko breme i nosila ga; a kad joj je ono ote`alo, njih dvoje su zamolili Allaha, Gospodara svoga: “Ako nam daruje{ zdrava potomka, bi}emo, zaista zahvalni!” |
190. |
I kad im je On darovao zdrava potomka, poslije su potomci njihovi izjedna~ili druge s Njim u onome {to im On daje a Allah je vrlo visoko iznad onih koje Njemu smatraju ravnim! |
191. |
Zar da Njemu smatraju ravnim one koji ne mogu ni{ta da stvore, i sami su stvoreni, |
192. |
i koji im ne mogu pomo}i niti mogu da pomognu sebi? |
193. |
A ako ih zamolite da vas na pravi putu upute, ne}e vam se odazvati; isto vam je pozivali ih ili {utjeli. |
194. |
Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate, zaista su robovi, kao i vi. Pa, vi im se klanjajte, i neka vam se odazovu ako istinu govorite! |
195. |
Imaju li oni noge da na njima hodaju, ili ruke da njima hvataju, imaju li o~i da njima gledaju, ili u{i da njima ~uju? Reci: “Zovite bo`anstva va{a, pa protiv mene kakvo ho}ete lukavstvo smislite i ne odugovla~ite, |
196. |
moj za{titnik je Allah koji Knjigu objavljuje i On se o dobrima brine”. |
197. |
A oni kojima se vi, pored Njega, klanjate, ne mogu ni vama ni sebi pomo}i. |
198. |
A kad ih zamolite da vas upute na pravi put, oni ne ~uju; vidi{ ih kao da te gledaju, ali oni ne vide. |
199. |
Ti sa svakim lijepo! i tra`i da se ~ine dobra djela, a neznalica se kloni! |
200. |
A ako {ejtan poku{a da te na zlo navede, ti potra`i uto~i{te u Allaha, On uistinu sve ~uje i zna. |
201. |
Oni koji se Allaha boje, ~im ih sablazan {ejtanska dodirne, sjete se, i odjednom do|u sebi, |
202. |
dok prijatelje {ejtanove {ejtani podr`avaju u zabludi i oni ne dolaze sebi. |
203. |
Kad im nijedan ajet ne donese{, oni govore: “Za{to ga sam ne izmisli{!” Reci: “Ja slijedim samo ono {to mi Gospodar moj objavljuje. Ovo su jasni dokazi od Gospodara va{eg i uputstvo i milost za ljude koji vjeruju. |
204. |
A kad se u~i Kuran, vi ga slu{ajte i {utite da biste bili pomilovani.” |
205. |
I spominji Gospodara svoga ujutro i nave~e u sebi, ponizno i sa strahopo{tovanjem i ne podi`u}i jako glas, i ne budi nemaran, – |
206. |
oni koji su bliski Gospodaru tvome doista ne zaziru da Mu se klanjaju; samo Njega hvale i samo pred Njim licem na tle padaju. |